O piscu:
Boris A. Novak slovenački pjesnik, rođen u Beogradu 1953, profesor je komperativne literature i filozofije; bio je urednik slovenačkog kulturno-političkog magazina „Nova Revija“, urednik dječijeg književnog časopisa Kurirček. Autor petnaest knjiga, najviše poezije, a piše i za djecu. Dobitnik više nagrada, prevođen na više jezika, sam prevodi modernu francusku i američku poeziju.
OBREDI OPROŠTAJA (2005)
ROÐENDAN
sa slovenskoga preveo Josip Osti
Sutra će biti rez u vremenu: moj rođendan.
Napunit ću punih pedeset godina.
Čaše bit će pune. Pun bit će svijet.
A ja ću se za trenutak izgubiti
i buketić ti pokloniti. Tvoj dlan,
od ispunjene sudbine naboran,
posut ću poljupcima. Zablude me je sram
i zaborava. Da sada, kada je sve zaman,
zagrlim tamnu, temeljnu uspomenu.
Jer moj rođendan je zapravo tvoj.
Toga dana si bila sama sa sobom.
A potom smo bili dvoje. Sasvim sami. Nas dvoje.
S dna tamnog i toplog svijeta
tvoja bol me je bacila u zagrljaj bolnoga magneta
svjetlosti, u ljudski svijet, u kojem sam začaran
već pedeset godina A tada smo, ispred vrata
kozmosa, bili sami. Strašno sami. Na smrt sami.
Samo nas dvoje. Ja, tvoj prvorođeni sin,
i ti, prva žena mojega života,
moja mati.
OBREDI OPROŠTAJA
Pri posjetama si mi posljednjih godina
uvijek neku malenkost poklonila:
s dna ormara, natrpanih starinama,
blijedi si rubac, stolnjak, stolnjačić … iščeprkala.
Požutile su munje godina
čipkaste predjele iz kojih još zrači svježina
djevojačkih prstiju i očiju, platno dodira,
koje šapuću snovi davnih dana …
Te sitne, tople znake pozornosti
svaki put sam uzeo kao što to podrazumijeva dijete.
Djete, koje je gospodar budućnosti.
Dijete, koje je vječno. Koje vječno
čuvaš štitom tijela majčinskoga,
koje sada kopni. Koje sada odlazi, neizrecivo
daleko, u zemlju, vatru, zrak, u srce prozirnosti …
Sada znam značaj stolnjaka poklonjenoga.
Sada znam, da je taj rubac dlan, otvoren pozdrav,
posljednji put, nasmijanoga oka tvojega …
I ti stolnjačići – pisma iz škrinje zavjeta našega,
tvoji prsti, što kopne, mama, obredi opraštaja …
POKLONI ZA PUT
Egipčani su mrtvima, kada su odlazili
na onu stranu, u čamce poklone natovarili:
narukvice, kao zadnje lance, hranu i vino,
odjeću za put, leden i u neznano …
Uspomena je iz prošlosti sačuvan miris,
ukus nekadašnjih jagoda, boja mrlja od voća.
Donijet ću ti kesu šumskih plodova,
dvije kile naranči, i, za čaj, limun.
I poklonit ću ti tople cipele bez vezica,
da ih s lakoćom obuješ, kada stupiš na prag …
Od svega najviše ti se sviđa
moj šareni džemper od domaće vune.
Miluješ ga nemirnim dlanovima i bolne
prste griješ na mojim grudima, gdje sunce,
pleteno, zalazi i čun od crvene pređe plovi.
Taj moj džemper, kažeš, smiruje te.
Sada, kada se vani gusne hlad večeri,
dat ću ti ga zauvijek. Mama, neka te
grije ta debela, meka vuna,
poklon za put, na dnu čuna …
PRVA ŽENSKA
Tvoje fotografije iz mladosti
žare od ljepote kakvu više ne poznaje
naše vrijeme; tvoje angelsko lice,
blago pokriveno buđenjem tajne
djevojačke čulnosti, puno sramežljivosti,
vrijedno je Rafaela. Gusti, crni uvojci
obrubljuju mekoću crta. Samo plavi
i ranjeni pogled svjedok je surovosti
vremena, kada si odrastala. Magnet ljepote
često zlo privlači, a tebe je ljupkost
sačuvala: smrt nije došla pote …
poslijeratne slike s dragim pokazuju komad raja
sred plime mase, povjerljiv dodir dvojine
na pozadini sivine. Tvoj ženski žar istrajava
i na majčinskim slikama s nama trojicom,
sinovima … I još traje … Čak sada, kada bolesna
sahneš, opružena na stolicu, na
stol, na moju ruku, još si puna
nekadašnje ženstvenosti. Još si očaravajuća
kao tada, kada sam bio dječak. Lijepa. Živa.
PJESMA
Najviše mi nedostaje tvoje pjevanje, mama.
Kažu da si u vrijeme rata, u opasnim danima,
kada si se kod sestre Ruže skrivala,
u kupatilu glasno pjevala.
Prisojno srce imaš, i lijepu dušu, i grlo
kristalnog glasa. Od tebe su glazbeni sluh
naslijedila moja braća; kod mene duh
glazbe zvuči kroz jezik. A ti? Je li se zatvorilo
to tvoje čisto grlo zbog nas, djece? …
Najdraža od svih uspomena
slika mi je tetaka i stričeva, okupljenih oko stola,
drvenoga, u Žalni, za blagosiljanje, avgusta:
kako ste lijepo pjevale, sestre Lužar! … Pusta
danas su polja oko kuće. Nijemi plač
razjeda zidove. Svijet je gluh. Naborano je
tvoje lice, i jedva govoriš. Gubitak je
sve, što još imaš. Poslije svih imena
i lica i pjesmu si izgubila.
Čuj: za tebe je ova pjesma, mama,
Ne razumiješ, a smješkaš se. Slušaš. Nisi sama.
BEZVREMENOST
Bilo je ljeto, bezvremeno, neizmjerno:
na morskoj površini razmazana kugla
svjetlosti se žari, to mirno večernje
prasunce što tone u noć, iza ugla
obzorja već pipaju zvijezde, obala,
gdje me vodiš za ruku, odsijava toplinu,
valovi još zapljuskuju, pjena je
miraz na svadbi valova i hridi, i fino je
biti pored tebe, svi dani su slani,
a večeri slatke, na prostranoj terasi
kavane, odakle je more na dlanu,
najbolji na svijetu je taj sladoled,
nikada istopljen, taj ukus po bezvremenoj
obali, za koju više nemam riječi,
za koju više nemaš sjećanja, ali ga rasani
ukus sladoleda, koji u osami
poližeš na maloj terasi odjeljka dva ce,
slušajući šum vjetra u jelama i buku autoceste
s onu stranu, gdje hitaju
samotna djeca, što vremena nemaju, adio, adio …
SMIJEŠAK
Najranija moja uspomena
slika je lijepe žene tamne kose
i mekih crta lica; njen čisti glas
još čujem, poslije oluje, u tišini,
na vratima … To si bila ti, moja majko. Uvijek
tiho prisutna. Živa međa ispred svega strašnoga
bio je tvoj smiješak … Ma koliko se trudio,
sigurnost ti ne znam vratiti. Jučer,
kada sam te posjetio, svoje lijepe suknje si
škarama rezala na komade, a čaj si
pila vilicom. Uopće više ne znaš
ko sam. Zoveš me brat. Kamo si se samo skrila?
Nema te. Ovdje je ostao samo tvoj smiješak.
Kamo god idem, kamo god ideš,
prati me tvoj smiješak. Još uvijek me poslužiš,
pa mada prazan tanjur. Pun nesnosne težine,
hranim te žlicom, kao nekada ti mene,
i pijem tvoj smiješak, žar mlade žene …
Kada odlazim, osjećam smrtni otvor vrata.
Ostarjeo sam. Postao sam tvoj stariji brat …
SANJAJ, SANJAJ, MAMA
Liječnici kažu da se ničega
ne sjećaš. Da zaborav nije pasivna,
nego aktivna sila. Da upije
sjećanje. Da je i mozak dio tijela.
Da otkaže, kao srce, uši
ili koljena. Da svijest ugasne. Kao munja
u noći … Sve češće spavaš, kada dođem u posjetu.
Milujem ti kosu. Privikavam se na trenutak oproštaja.
Onda ugledam trzanje oka
ispod vjeđe: pouzdan znak da sanjaš.
Ako sanjaš, vidiš slike. A te slike,
odakle su? Iz sjećanja, koje tka te dodire.
Oči tvoje svijesti nisu slijepe …
Samo sanjaj, mama! Sanjaj samo lijepe
stvari, živjela si u strašnim vremenima,
sanjaj djetinjstvo u dolenjskom selu
i studij pjevanja, note, koje su sada u škrinjama,
ljubljenog muža i tri sina, tri ploda
tvoga tijela, tri kamena, tri sunca u pinijama,
samo sanjaj, mama, sanjaj vrijeme, kojega se ne sjećaš …
I DAJ NAM SMRT NAŠU SVAGDAŠNJU
U staroj kući, u kojoj je bila Sudbina doma
– koje nema više, jer je dolinu brza cesta
prerezala ravnalom općeg predgrađa –
ista je postelja izdržala krv poroda
i krik umiranja … I daj nam Smrt našu
svagdašnju … Najljepšu plahtu je na večer
poroda brižna babica za svaki slučaj
sačuvala – kao mrtvački pokrov.
Za staricu s kosom, sliku sa starih kalendara.
Nekada je kosu digla na tebe: kada si bosa
išla i stopala ti prala rosa …
Tamo su sada stare gume novih gospodara.
I stara postelja. I stara kosa.
I starost kalendara. Gnjiju polako …
A vrijeme prolazi brzo. Kada danas na terasi
bolnice zuriš u prazno, nosi Smrt
liječnički mantil, bijel kao privid.
Dolazi i odlazi tiho.
Kroz zid.
Zauvijek zatvoren.
SMRT U NOGAMA
Smrt uvijek počinje svoje djelo
od nogu. Prsti su njen prvi dio plijena.
Kada ohladi stopala, do koljena
zamrzne tkivo, neprirodno bijelo.
Uspori korake i oslabi osjećaj ravnoteže.
Kao da nevidljivo korijenje podreže.
Vrijeme se počne spoticati,
kada se s petama neda više svijet usidriti.
Smrt će napredovati. Kao led po žlijebu
pružat će kandže preko tvog umornog trbuha
koji se tri puta digao u nebo
s rađanjem čuda, čudom rađanja … Neće ih biti
još dovoljno. Jer smrti nije nikada
dovoljno. Smrt si može baš sve dozvoliti.
Pogledaj, smrt se diže poput mrlje vlage
po nezaštićenim zidovima. Pobjeda je uvijek njena.
Uspuzat će se gore preko ramena
do tvojih usana i očiju. Ne daj se, mama!
Koračaj, stupaj, hodaj! Strah zgazi!
Zgazi smrt, koja ti se uspinje po nozi!
OD POČETKA DO KRAJA
Da Capo al Fine
Držiš me za ruku, kada idemo u šetnju
i s nama ide sunce, drveće u parku
oživljava lišće pri svakoj sunčevoj zraci,
život pored tebe je topal i mek,
život se smije, oprašta se zima,
dva vrapčića slete na drugu stranu pruge,
iz ruku ti pobjegnem i otrčim za njima,
sve, čega se sjećam, djelić je te duge
sekunde, kada si me otrgnula smrti
pred strašnim, pred zmajskim licem tramvaja …
O, neka se ponavlja bez konca i kraja:
Držim te za ruku, kada idemo u šetnju
i s nama ide sunce, drveće u parku
oživljava lišće pri svakoj sunčevoj zraci,
život pored tebe je topal i mek,
život se smije, oprašta se zima,
držim te s očajem odraslog sina,
da ne bi skliznula ispod prstiju, kamo, mama,
tamo daleko od mene i sebe, gdje nemam
moći, na osojni obronak sjećanja …
POČETAK
(francuska balada)
Vrijeme je tamno i prekasno, a sa svakim djetetom
zablista ljudskih stvari prapočetak:
s velikim praskom svemira – s plačem novorođenčeta! …
Otvaraju se zvuku sićušne školjke ušiju.
Maleni prstići, koji za sigurnošću tragaju,
napamet znaju rukopis dodira. Oči, što još pipaju
ka obrisima, već slute lice stvarnosti,
sjenovito, nepoznato, strašno, iza lavine svjetlosti …
Sa svakim djetetom kozmos se ponovno rodi.
Već od početka je svijet u obećanju prisutan:
sve je već tu, iz krhke klice, iz osnutka
razvit će se raskoš, kao vrijeme iz trenutka.
S radošću i bolom dijete objeručke
obgrli vasionu, taj čovjek, sudbonosno biće buduće. -
Za njega otpočne matematika s brojanjem svih dvanaest prstiju,
prirodopis s tajanstvenom razlikom između mame
i svih drugih, a fizika s težinom koljena, koje boli, kada padne…
Sa svakim djetetom kozmos se ponovno rodi.
Slikarstvo počinje s veseljem mrljanja,
kiparstvo s čistoćom blata, s strašću prljanja,
arhitektura s pješčanim zamcima. I s vježbanjem vriskanja
glazba Chopina in Mozarta, a ples s slašću puzanja.
Kazališna magija pak s dječijom potrebom igranja,
s igrama skrivanja, s otkrivanjem drugoga.
Umjetnost pisanja počinje s užitkom švrljanja,
majstorstvo stiha s slobodom grešaka i mucanja …
Sa svakim djetetom kozmos se ponovno rodi.
Znanost fizike počinje sa spoznavanjem sile teže.
Umjetnost ljubavi počinje sa spoznavanjem nježnosti,
s žarom didirivanja, s čudom oslovljavanja: ti si ja, ja sam ti …
Sa svakim djetetom kozmos se ponovno rodi.
POSLJEDNJA POSJETA
Često mi se mrtvi otac u snu javi.
Uvijek mu se obradujem mnogo,
jer je u snovima nasmijan i živ.
U meni životna priča nedopjevana, s njim dalje živim …
Uvijek u zlatnoj svjetlosti ljeta kasnog.
(Zeble su ga uspomene partizanskih zima,
smetovi po napadu na Lož, tama Krima … -
Avgust je vrt junaka u vrijeme s onu stranu brojanja svakog.
Opet sam ga sanjao: bio je ispružen na prostirci
sred vrta, mora trave, koje se rasprotire
do mračne šume, večeri zimske …
I mirno mi je rekao: »To je moja posljednja posjeta.«
I zatvorio je oči. I otvorio sam oči. Na granici
između dana i noći me je, poput tamne munje,
probadala svijest: nikada više … Još me muči
njegova tajanstvena rečenica. Gdje je ključ
posljednje posjete? U zaboravu? Ne. Hoće mi reći
da sam ga izdao? Ne. Da idem samostalno?
Možda … Posljednji put zbogom, oče. Sam konačno …
Zebe me to ljeto, samo moje, kasno, tamno …
ČOVJEK NA RASKRŠĆU
***
Između zemlje i neba
izaberi obzorje.
Između šume i polja
izaberi proplanak.
Između kuće i ceste
izaberi kuću i cestu
i vrt.
I vrt.
***
Između sunca i mjeseca
izaberi mjesec,
jedino biće
koje se svaki mjesec
vraća u kraj
i krajičak
svojega djetinjstva.
***
Između doma i puta izaberi dom:
ionako ćeš do kraja života putovati
na krilima žudnje.
Između puta i doma izaberi put:
ionako ćeš zauvijek ostati doma
u svojoj žudnji za domom.
***
Između dva automobila
izaberi šetnju poljem.
Između dva automobila
izaberi konja.
Između dva automobila
izaberi vlak,
koji će te odvesti u rodni kraj.
Između dva automobila
izaberi čamac
i zaveslaj prema večernjoj rumeni
što drhti na vodi.
***
Ako si mislilac,
između slova i duha izaberi duh,
ako je duh stvaran, bit će i slovo pravo.
Ako si pjesnik,
između slova i duha izaberi slovo:
ako je slovo pravo, i duh će biti stvaran.
Ako si duhovnik,
između slova i duha izaberi srce.
***
Između dva prijatelja izaberi onoga
koji manje govori.
Između dva protivnika izaberi snažnijeg:
slabi protivnici su opasniji,
jer u borbi daju sve od sebe.
***
Za Sarajevo, 1992-95.
Između ljudi kojima pomažeš,
ne biraj.
Ako već moraš izabrati,
izaberi one
koji te zbog pomoći neće mrziti.
Budu li u teškoj stisci,
znaj, da si upravo ti izabran.
Da si izabran zato
da ne biraš:
pomaži i njima, koji te mrze.
Davati pomoć
znači imati strašnu moć.
Primati pomoć znaći nemoć.
Ovisnost. I mržnju.
Ti, koji primaš pomoć,
moraš to znati
i moraš to dopustiti,
mada boli.
I ti, koji daješ pomoć,
moraš to znati
i moraš to oprostiti,
mada boli …
Uvijek iznova vraćat ćeš se onome
koji te treba,
kao u svoju najdublju, otvorenu ranu,
u kojoj drhti njegovo i tvoje srce …
Za njega si odgovoran na vjeke vjekova.
Amen.
***
Mač je istina svijeta.
A jače je živo vrijeme.
***
Mač ubije srce.
Samo riječ se srca dotakne.
***
Između dvije riječi
izaberi tišu.
Između riječi i šutnje
izaberi slušanje.
Između dvije knjige
izaberi onu koja je prašljivija.
Između zemlje i neba
izaberi pticu.
Između dvije životinje
izaberi onu koja te više treba.
Između dva djeteta
izaberi oba.
Između manjeg i većeg zla
ne izaberi nijedno.
Između očaja i nade
izaberi nadu:
teže ćeš je nositi.
MOM – Mala Osobna Mitologija (2007)
RUŽE ZA TETKU NADŽIDU
Još vrtoglaviji je pogled na Neretvu,
koja se zeleno pjeni pod kamenim lukom
mostarskoga mosta i bistrim, tamnim tokom
odnosi ruže za tetku Nadžidu …
* * *
Bila je jedna od prvih koja je feredžu skinula
i čulne usne pod svodom crnih očiju pokazala …
koje su nečujnim, plačem bijelim
živjele smrt muža, avijatičara, kojem je tijelo
smrskao vlak … Sudbina rado čeka, krije se i vara:
nije se ubio tada, kada je avionom crtao gustu
mrežu lupinga iznad grada i čak ispod mosta,
tik iznad uspjenušane površine rijeke, da je očara –
… tek pet sretnih godina kasnije … Kao da bi je nosila krila,
kroz prozor se nagnula – a imala je kćer …
Ta fina dama gajila je ruže, tamne kao večer.
O zlu nije govorila. Samo jednom, kada je kreten rekao: »Idila,
kako su humano postupali na Golom otoku
sa zatvorenicima!« - »Laže! Laže! Besramno laže!« -
Za samo jednu rečenicu pet godina u crvenom logoru,
u takozvanom ženskom bloku …
U vrijeme posljednjeg rata iz neutralne Švicarske je nazvala,
kamo ju je spasila kći: »Borise, vodi me u Mostar!
Hoću umrijeti kod kuće! Dosta mi je života, dosta!«
Glas je zvučao kao ispod prsta drhtava krila …
Prešutio sam da je njen ružičnjak uništen.
Da su barbari srušili njen lijepi Stari most …
Kako to reći njoj, koja je nosila svu žalost
ljudskog roda? Koja me posljednji put u životu zove? …
* * *
Vrijeme teče dalje … Poslije rata izgradili su lijep novi most. Iz nužde …
Želim da ponovno zajedno stojimo na tom mostu, koji združuje
obalu mrtvih s obalom živih, i posmatramo vodu
koja odnosi ruže, tako razigrano i slobodno …
ZAOSTAVŠTINA
( Srebrna džepna ura Lea Novaka )
1
Ta srebrna džepna ura
glazbenika Lea Novaka
još tiktaka, još korača
ritmom K und K kadeta:
stvar zaborava, tvar polumraka,
brodolomka starog svijeta,
kojoj povijesna bura
ne može ništa …
Kamo korača? Šta tiktaka?
Životnu priču Lea Novaka.
S ritmom mrtvog srca,
što je zauvijek začarano
u odlomljene kazaljke,
izlizane brojeve talaca,
još tiktaka, još korača …
To srce u kutijici,
ura, što stoji i šutnjom
svih kazaljki govori,
kamo korača? Šta tiktaka?
Životnu priču Lea Novaka.
Ta ura je jedini svjedok,
nijema partitura ništavila.
Ništavna nagrada za kuražnost.
Nametljivi šum žurbe,
strašni metronom života,
sumnja u stalnost, volja ptiča
da postane čista glazba:
glazba, čista preobrazba! …
Kamo korača? Šta tiktaka?
Životnu priču Lea Novaka.
To sićušno srce je dar.
Za buduće. Jedina klica
iz pepela, zov iz vjetra vremena,
trag izbrisanih riječi.
Ta mehanička igračka,
oltar napretka, znamenje utvara,
ura, što stoji i izlizanim
jezikom svih brojeva šuti,
kamo korača? Šta tiktaka?
Pepeo Lea Novaka.
2
Sve što je poslije njega ostalo
zapisao je u spisku,
prstima, koji su ga boljeli:
dvadeset devet Reishsmark,
kutija s uprljanim rubljem,
iškrabana partitura
Pete Beethovnove (»Philharmonia«)
i džepna ura (»Tulla-Silber«).
Nije pomenuo vlastite skrivene skladbe.
Sve, što je ostalo. Malo.
Prstima, što su ga boljeli,
Napisao je posljednja pisma,
nekoliko rečenica za oproštaj:
sestri, roditeljima i ženi.
Kako bi je zaštitio,
prešutio je ključ, tajnu,
plod, koji je nosila.
Kada je saznala, pobacila je.
Nije podnijela, o, da su ga
na smrt boljeli prsti.
Prstima, dugim i nježnim.
Prstima, kao rođenim za glazbu
i ljubavni dodir,
nekada je svirao klavir
i prizivao golu glazbu,
glazbu njenog tijela.
Iščupali su mu nokte.
Znali su da je glazbenik.
Prstima, dugim i nježnim.
Prstima, kao rođenim za glazbu.
Čudno, kakvu preobrazbu
doživi čovjekovo tijelo
pod rukama spretnih majstora:
ispeglana, skuhana gomila mesa,
da ga ni mati ne može poznati!
Ali majstori su gospoda:
kao što su obećali, vratili su joj
sina … o, u zelenkastoj konzervi.
U konzervi, puni, o, pepela.
Čudno: u konzervi, puni, o, sina …
Sve njegove partiture
čuvala je glazbenica
u prigradskoj, mirnoj kući
na ljubljanskom Mirju.
Kada su saveznički avioni
u martu nagovijestili mir,
na Mirje je pala bomba.
Kroz krov točno na klavir.
Sva njegova glazba je izgorjela.
Cijeli život, o, samo muk pepela …
Sve što je poslije njega ostalo,
zapisao je na spisak,
prstima koji su ga boljeli,
nekoliko sati prije usmrćenja:
dvadeset devet Reichsmark,
kutija s uprljanim rubljem,
iškrabana partitura
Pete Beethovnove simfonije
i srebna džepna ura.
I srebrna džepna ura,
koju ti sada urućujem za uspomenu.
To je sve, što je ostalo
od života mojega strica,
po kojem si ti dobio ime.
Nosi ga s ponosom, moj sine.
Nosi je s ponosom, sine moj.
Ta starinska džepna ura,
kojoj povijesna bura
nije mogla ništa,
još tiktaka, još zvoni,
o, glazba iz bolnih prstiju,
tiha glazba iz pepela,
novakovsko srce.
JEDNA SAMA PJESMA O TRI ČOVJEKA I DVA KAPUTA
Bila je lijepa, velika ljubav. Kad su se razišli –
bila je zima, zima vani, zima unutra, bili su plijen
leda – vidio je da je Mileni hladno. Nije imala kaput.
Skinuo je svoj i ogrnuo ga oko voljenih ramena …
Kada je moj otac vidio da je njegovom bratu Leu hladno,
jer nema kaput, skinuo je svoj i njemu ga dao …
Tajanstvene su sudbine kaputa. Nosimo ih iz potrebe,
a kaputi nose sve naše životne priče … Kada je moj otac stajao
na pragu prve poslijeratne zime, drhtao je, bez kaputa.
U magazinu su mu dali kaput za muškarca manjeg stasa.
Bio mu je kao saliven. Čudno poznat. Potom je našao tajni džep!
Svoj tajni džep! Bio je njegov stari kaput, poklonjen Leu!
Koji Leo nije više trebao. Jer kaput je topli, živi oklop.
U zimu je otišao bez kaputa, gol i bos. U zimu, koja je pekla …
Po stare dane mi je glumica Milena Godina pisala,
da ju je cijelog života grijao stari kaput, koji joj je pri opraštanju
poklonio njen zaručnik, moj stric Leo. Uvijek je jedan kaput
premalo. Uvijek neko drhteći odlazi, sa strašnom zimom u tijelu.
Uvijek neko ostaje, umotan u kaput uspomena i poljubaca,
u kaput mirisa i dodira, u sami samcati gubitak …
POGREŠNA DIJAGNOZA
Liječnici kažu, da sve znaju: »Kemija.«
Na glavu su ti elektrode pričvrstili
i zatvorili te u mračnu cijev. Tamo nisu vidjeli
sudbinu. Samo to, kako se razvija
nekakva plijesan, koja postupno razjeda
moždane centre, čvorove, u kojima su uspomene
uskladištene. »Bolest, kao svaka druga.« Tražim
odgovor, skriven u tvojoj životnoj priči. Do večeri
spuštam se, kada te je prvi put otpratio kući
budući muž – moj otac. Sinu ne priliči
da bišće po plahtama svojih roditelja. Samo
hoćem razumjeti … Ključ je on. Njegovu smrt
nisi nikada prihvatila. Za tebe je živ.
Živi negdje blizu. – »Gdje je?« - Iz sjećanja
oprala si zemlju na grobu i prostrla postelju
s čistom prošlošću. Zabrinuta si me pitala
zašto ne dođe. »Možda ima neku drugu?« On nije »bio«,
on JE! … Sada tvoja gramatika ne poznaje vrijeme prošlo,
nego samo još drhtanje sveprisutnog vremena sadašnjeg,
koje poput crne rupe usrkava sve. Sve, uključno sa mnom …
POSLJEDNJI SMIJEŠAK
Često gledam seriju fotografija
koju sam lani snimio na travnjaku
ispred doma tvojih posljednjih godina. Nemirni sijaj
predproljeća struji kroz drveće. U polusnu
glava ti stalno pada. Nemaš više snage da sjediš,
više ležiš. Loše savjesti snimim
tvoje muke … najednom oči otvoriš –
i studen marta rasvijetli se od jedne same
topline! Mama, znam da si me prepoznala,
jer se, ne samo tvoje lice, nego cijelo tvoje
tijelo iznenada podiglo u smiješak što žari,
blistavih očiju uhvatila si me za ruke,
tako da smo šetali po dubokom travnjaku
naših godina, po sunčano nasmijanom podu
dječije sobe, i pritisnem na okidač
kako bih uhvatio svjetlost koja sipi na rodni kraj,
a slučajno uhvatim samo tvoj smiješak.
Posljednji smiješak, koji je polako gasnuo … Tvoja mila
duša se te martovske večeri skrila …
Sada je tama potpuna. Nikada više te neću fotografirati …
PRVI I POSLJEDNJI DOM
Ovih dana uglavnom preležiš iscrpljena.
Ne možeš hodati. Na tvojem još lijepom licu, mama,
čudna je mijena neprestana:
kao da ti obraz kleše oluja neznana,
neobični dah, jači od nepokretnosti
tvojega tijela omršavjeloga,
nekada tako ženstvenoga.
Strah oproštaja pun je svagdanje, još strašnije izvjesnosti …
Još uvijek, kada te u kosu poljubim,
miris dalekih, bliskih godina osjetim,
sve vrijeme isto tajanstveno, vrijeme začarano,
kao da bi bilo prekjučer, kao jučer,
kada si me za laku noć poljubila
i tvoja kosa me tim mirisom obgrlila,
koji ne znam izreči riječima,
glas tišine, moja najranija uspomena,
miris najdomaćiji i najljepši,
po koji se, odrasli dječak, vraćam
i koji će se ubrzo raspršiti u zraku
i bit ću konačno bez prvoga i posljednjeg doma – u mraku.
Samo nas dvoje. Ja, tvoj prvoroðeni sin,
i ti, prva žena mojega života,
|
